Zbog specifičnih povijesnih zbivanja, ovaj period hrvatske književnosti ne podudara se u potpunosti s europskim i svjetskim, te također postoje i razilaženja u terminologije (kao što su to modernizam i moderna). Prvi dio ovog razdoblja najčešće se naziva hrvatskim ekspresionizmom (1914. – 1928.), a drugi razdobljem socijalno angažirane književnosti (1928. – 1952.).
Hrvatski ekspresionizam ne podržava modernistički ideal ljepote i zalaže se za umjetnost koja će odgovarati suvremenoj stvarnosti, a drugo razdoblje okreće se ljevici i bavi se aktualnim temama poput društvene nejednakosti i nepravde.
Najznačajniji predstavnik hrvatskog ekspresionizma pjesnik je Antun Branko Šimić (1898. – 1925.). Do 1917. godine piše pjesme po uzoru na Matoša, ali zatim pod utjecajem njemačkog ekspresionizma mijenja svoje shvaćanje umjetnosti i pokreće časopis Vijavica. U tom časopisu objavljuje svoje programatske tekstove Namjesto svih programa, Anarhija umjetnosti i O muzici forma. U to vrijeme počinje pisati pjesme slobodnim stihom, izostavlja interpunkciju, a njegov lirski subjekt je nemiran, očajan i intenzivno doživljava gradski život. 1920. godine objavio je svoju jedinu zbirku lirskih pjesama Preobraženja. Zbirka se sastoji od 48 pjesama sa središnjim poravnanjem koje u grafičku organizaciju pjesama uvodi simetriju.
Najistaknutiji je književnik razdoblja socijalno angažirane književnosti Miroslav Krleža (1893. – 1981.). Iako je rad započeo kao ekspresionist, njegova najznačajnija djela pripadaju razdoblju socijalno angažirane književnosti, iako se on odupirao toj poetici i postavljao temelje modernoj književnosti. U ovom razdoblju dolazi do pojave socijalnog realizma. Radi se o obnovljenom realizmu koji se bavi suvremenim socijalnim pitanjima. No prvim modernim hrvatskim romanom smatra se Povratak Filipa Latinovicza iz 1932. godine. Krleža je autor glembajevskog ciklusa od tri drame: U agoniji, Gospoda Glembajevi i Leda, koje po uzoru na nordijske književnike komentiraju građansko društvo i naglašavaju psihološko stanje likova.
Tin Ujević (1891. – 1955.) autor je zbirki: Lelek sebra, Kolajna, Auto na korzu, Ojađeno zvono i Žedan kamen na studencu. U svojim pjesmama Ujević spaja europski modernizam i hrvatsku tradiciju, a velik raspon motiva kreće se od samoće, patnje i egzistencijalnih pitanja do mirenja sa svijetom.
Dobriša Cesarić (1902. – 1980.) pjesnik je gradske svakodnevice čiji lirski subjekt živi u jednoličnoj svakodnevici u kojoj uspijeva pronaći poetske slike koje pretače u simbole. Njegove su pjesme također socijalnog karaktera i tematiziraju niže društvene slojeve i bijedu života. Neke od najpoznatijih pjesama su: Voćka poslije kiše, Slap, Oblak, Povratak, Balada iz predgrađa, Vagonaši…
Dragutin Tadijanović (1905. – 2007.) u svojim pjesmama tematizira situacije iz svakodnevice, idealizirano djetinjstvo i rodni kraj, opreku prema gradu, a glavni su motivi rezigniranost i smrt. Neke od značajnijih Tadijanovićevih pjesama su: Dugo u noć, u zimsku bijelu noć; Večer nad gradom; Prsten.
